|
1. Nedavno sam primijetila da sam o svom blogu počela govoriti koristeći prošlo vrijeme. «Imala sam blog», izleti mi u nekom razgovoru, kao da govorim o nekom neobnovljivom dijelu sebe, ili o vremenu u kojem više ne sudjelujem. I bude mi žao, jer sam zapravo još uvijek tu, koliko god neuvjerljivo zvučalo. |
|
|
Na današnji dan, prije godinu dana, otvorila sam blog. Tada, prije godinu dana, trebalo mi je mjesto miljama daleko od svih koje poznajem. Mjesto na kojem ću moći posve anonimno razmišljati, plakati, smijati se i ispisivati komadiće sebe koje sam i sama tek trebala upoznati. Trebalo mi je mjesto na kojem ću učiti postajati neka nova, druga ja – ja u jednini, kakva nisam izabrala biti. |
Jesu li zbog vas ikad zaustavili vlak? E pa zbog mene jesu. Jučer. I to međunarodni vlak, da ne mislite da se radi o nekom lokalnom vagončiću koji staje svakih nekoliko kilometara ili po narudžbi putnika. |
Volim sjediti na pramcu. To spada u gušte naslijeđene iz djetinjstva, one koji, bez obzira dokle smo stigli u odrastanju i sazrijevanju, uvijek imaju isti okus i miris, isti osjetilni doživljaj. Svatko ima barem jedan svoj 'kolačić madeleine umočene u lipov čaj', a ja ih imam prekonekoliko pa mi se čini da Proust baš i nije najbolje prošao sa svojom 'zalihom' sjećanja na djetinjstvo. |
Nekad sam živjela ne pridajući osobitu važnost datumima. Nisam htjela pristajati na mogućnost da su samo neki dani posebni. Draže mi je bilo vjerovati da su svi dani potencijalno posebni, a da neke u tom nizu posebnih samo treba malo drukčije obilježiti jer se igrom slučaja u te dane dogodilo nešto što baš i nije svakodnevna pojava. |
|
No, no, dobro… rođendan mi je. Nisam to mislila obznanjivati na blogu, ali onda je Beštijica napisala divan post iz kojeg sam naučila da ova obljetnica mog rođenja ne mora biti baš tako tužna kako mi se još jutros činilo. |
Sve je počelo kad smo predali zahtjev za izradu putovnice za Uspomenića. Spremali smo se na izlet u susjednu Deželu, a nije bilo načina da svoje dvanaestogodišnje čedo prošvercam preko granice bez službenog dokumenta pa smo obavili sve što je trebalo da Uspić dobije svoju putovnicu. Kad je bila gotova, uslijedio je sljedeći dijalog: |
|
Odoh ja malo na jug. U zavičaj. Sva sreća, jer je moja čežnja za Morem dosegnula kritičnu točku. Ostavljam vam najljepše želje i, umjesto posta, jedan odlomak iz pjesničke proze Na putu za Sienu Danijela Dragojevića, najvećeg pjesnika među pjesnicima. Zašto? Zato što je u tom odlomku trenutno stanje moje duše ispisano onako kako ga sama nikad ne bih znala ispisati. |
Znam da bi se Scorpy zbog ovog naslova zapitao o mojoj pismenosti pa odmah napominjem da ZNAM da uz deminutiv nipošto ne bi trebao stajati gorenavedeni pridjev, ali 'pauzica' sama po sebi ne naglašava u dovoljnoj mjeri kratkoću pauziranja od posla i od onih literarnih provokatora, odnosno likova koji me opsjedaju. |
«Kad vidim koliko radiš, postane mi neugodno», reče mi nedavno jedan prijatelj dok smo uz kavu analizirali moj tjedni raspored obveza. Da, znam, i meni samoj katkad postane neugodno kad shvatim koliko radim. Pogotovo kad odgađam ili otkazujem već dogovorene susrete s dragim ljudima koje želim vidjeti koliko i oni mene, a odgađam ih jer ispadne da je nešto drugo uvijek 'važnije' i jednostavno neodgodivo. Koji dan prije toga, Sunčica mi u telefonskom razgovoru reče: «Nema te na blogu. Ne može se živjeti od stare slave.» Hm. I još jednom – hm. |
Posljednjih dana puno razmišljam o 'guranju pod tepih'. Razmišljam o tome jer sam u sebi prepoznala povremenu sklonost mentalnoj aktivnosti poricanja. Ne mogu reći da mi se svidjelo. Nije. Neki je unutrašnji alarm u više navrata reagirao dok sam se bavila tim razmišljanjima. Dosad sam sebi puno toga razbistrila pišući, pa rekoh… da vidim što će se dogoditi kad te misli oblikujem u rečenice. |
Oni koje je do moga posta dovela neka Internet pretraga koja uključuje riječ 'seks', mogu slobodno odmah zatvoriti ovu stranicu i potražiti neki drugi, lascivniji virtualni prostor. Ovdje neće biti provokativnih opisa seksualnih doživljaja niti pikantnih pojedinosti o mom ili bilo čijem spolnom životu. Ipak sam to ja, Uspe, a oni koji me čitaju znaju što mogu očekivati. Ukratko – bit će to samo još jedno teoretiziranje nastalo bilježenjem vlastitih unutrašnjih previranja i razglabanja. Dosadno. |
Jutros sam se probudila baš onako kako treba. Po svom guštu. Kao prvo, 'odradila' sam posve prirodan, nenasilan prijelaz iz stanja sna u stanje budnosti. To mi je strahovito važno. Ništa nije zvonilo jer je subota pa sam dovoljno dugo mogla plivkati u onom stanju 'između' u kojem se polako ispraćaju snovi i dočekuje stvarnost. Strahovito volim to stanje. Okrajcima svijesti još uvijek sanjam, a tijelom se budim pa se ta dva stanja mirno isprepliću dok jedno od njih ne prevlada. Najljepše mi je kad prevlada san pa nakratko opet potonem u neodredivo. Volim to jer se onda 'izranjanje' u stvarnost opetuje pa mi se čini kao da dan ima nekoliko novih početaka. |
|
… daleko od stabla, kaže stara narodna poslovica. U ovom postu to je kratak i znakovit uvod u sljedeću rečenicu, koja glasi: Moj sin ima svoj blog! |
|
Volim prirodu. Ne može se baš reći da sam zagrižena izletnica koja se često ide diviti prirodnim ljepotama izbliza, ali kad mi se dogodi kakav izlet i kad se nađem negdje 'u srcu' prirode, znam uživati. Uključim tada sva osjetila, pa i ona pomalo obamrla od gradskih asfaltnih krajolika, i obično zaključim kako bi u prirodu trebalo ići češće. Naravno da je lijepo udahnuti svježi zrak, smucati se 'po šumama i gorama', osluškivati potočiće i ptice, osjetiti miris zemlje i vegetacije i smijati se kakvoj životinjici koju, zahvaljujući gradskoj percepciji svijeta, doživljavamo kao egzotičnu vrstu (iako se, recimo, radi o običnom kozliću, kravi ili zecu). Mislim da nas svaki dodir s prirodom oplemenjuje i da bismo je morali više poštovati i češće živjeti u skladu s njom, trudeći se oko te poljuljane ravnoteže. |
Maloprije sam na brzinu donijela jednu novogodišnju odluku – da će moj prvi post u ovoj godini biti veseo. Veseo i prpošan. A dobar povod za takav post dao mi je moj mlađi brat, kojemu ide na dušu ono vjenčanje iz naslova. |
< | ožujak, 2007 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv